KAMEROM PO SVIJETU
Argentina
18.03.2003. (Vladimir Jagić)
Doplovivši do jugoistočne obale Južne Amerike vjerovaše da su našli 'zemlju srebra' i prozvaše je Argentina (lat. argentum-srebro), a ušće rijeke Parane u Atlanski ocean Rio de la Plata (Srebrna rijeka).
Svjetsku slavu donijela joj je Madona s 'Don't cry for me Argentina' u celuloidnoj postavi brodwayskog mjuzikla 'Evita'. Za one neupućene Evica Duarte prva je žena populističkog predsjednika Juana Perona koji 1955. g. (tri godine poslije ženine smrti) skinut s trona i prognan, da bi se '73. vratio (u pratnji Isabele) i ponovno bio ustoličen.
Prostrana je to zemlja i proputovati ju prava je avantura. Krenete li od Dobrog Zraka (Buenos Aeres) uz obale Atlantika do Santa Cruza, pa potom poporijeko do El Calafatea, te padinama Anda preko San Carlos de Barilochea do Mendoze i natrag do BAeresa, prevalit će te dobrih petnaestak tisuća kilometara. Auto svakako zaštitite mrežom za 'farove' i 'šoferšajbu', jer se ceste kroz Patagoniju rade jednostavno i jeftino. Prođe bager i cesta je gotova. Kamenje i kamenčići pršte na sve strane i jedina je sreća što ste svjetlosnim godinama sami. Put od Santa Cruza do El Calafatea trajao je od doručka do večere i za to vrijeme susreli smo tek jedan kamion sa zemljoradnicima (tamo nema ni sela ni seljaka). Ponesite zalihe hrane i pića jer naselja nema niti jednog (brojkom: 0). Češće susretnete lešinare, quirqinchoe (pasanac) i nandue (vrsta noja), nego ljude. Dokle pogled seže, samo Patagonija (ravna polupustinjska visoravan). Nema razloga za strah i paniku, jer preživio je to i petogodišnji Luka.
Pitate se, čemu toliki put. E, ima se svašta lijepo za vidjeti, samo nije to kao kod nas, da su ti čak četiri nacionalna parka na udaljenosti manjoj od 250 km.
Bili smo na Peninsuli (poluotok) Valdes i promatrali najsjevernije okupljlište morskih slonova, morževa i foka (morskih lavova). Reći će vam u Puerto Madrynu da se uputite na pučinu i uživate u kitovima. Neka, hvala, ipak ih više volim gledati na TV. Zatim su vam tu u neposrednoj blizini (ah, kako je to Einsteinovska teorija relativiteta u praksi) stada guanacoa (vrsta ljame), pa jedno čudo od pingvina. Ti mi pak uopće nisu jasni. Na tisuće njih i stotinama metara udaljeni od obale čuvaju svoja gnijezda i tek predvečer odlaze u ribolov, da bi se potom ponovno dogegali natrag. Više se vi bojite njih, nego oni vas, jer kad vas kljucnu i nije to tako bezbolno.
Prije nego prijeđete u Ande prošećite Nacionalnim parkom Bosques Petrificados (okamenjene šume - drva). Pejsaž je, kao da ste 'učinili mali korak za čovjeka, a veliki za čovječanstvo' i lagano se osjećate kao Armstrong (ali ne Louis). Nemojte samo, kao on, uzeti nekoliko uzoraka za kućnu upotrebu jer je to zabranjeno (no, dobro, priznajem - corpus delicti moje jedine životne krađe krasi moju vitrinu). Naime, ta okamenjena stabla, a posebno malo veći iveri neodoljivi su.
Perito Moreno, ledenjak na obalama Lago (jezero) Argentino, nešto je najimpresivnije što sam vidio (osim 'blizanaca'). Pet kilometara širok, sedamdeset metara visok i nekoliko desetaka kilometara duboko usječen u Ande, prekrasne pastelne svjetloplave boje (selesta e bianca - njihova zastava). Da, led, kao i snijeg nije bijel, nego plavkast, samo što se to rijetko može vidjeti. Pitajte svoje bake (još bolje prabake) da li su koristile plavetnilo da im rublje bude snježno bijelo. Daklem, taj ledenjak se svake četvrte veljače 'spušta' i lomi u ogromnim količinama uz veliki prasak. Doživljaj je prekrasan, ali i smrtonosan za one 'kojima se to ne može dogoditi' pa prijeđu granicu zabrane prilaza i doslovno umru od ljepote prizora. Odlomljeni komadići lete poput projektila.
Alpe osvajaju alpinisti, a Ande andinisti. Ono što je za prve Mt Everest, za druge je Mt. Fitz Roy (3405 m) i Mt Toree (3102 m). Najviši vrh Acoccuagva je podosta sjevernije, kod grada Mendoze.
Cueva de los manos (špilja ruku) pandan je Altamiri i potječe iz brončanog doba. Nalazi se na privatnom posjedu blizu Perito Morena u jednom predivnom kanjonu i zato je prilično nedostupna.
Nešto sjevernije nalazi se ledenjačko jezero Nahuel Huapi i prekrsan gradić Bariloche, poznato 'ljetno' (za evropske pojmove) skijalište, u kojem doseljeni Švicarci prave neodoljive čokoladne proizvode.
Vrativši se u BAeres, nerijetko kroz riječne tokove, jer mostova počesto nema, sjeli smo na aeroplan i odletjeli do Foz de Iguazua na tromeđi Argentine, Paragvaja i Brazila. Predivni slapovi, a za filmofile scena u kojoj James Roger Bond Moore iz glisera polijeće zmajem i savladava El Diabolo (Đavolji slap).
I na kraju jedan podatak za hostelere. Od 1996. godine djeluje hostelska organizacija Argentine u baireskoj Floridi (riječ je o ulici) i raspolaže sa 19 hostela na opisanim lokacijama, a detalje pogledajte na http://www.hostels.org.ar. |
Ispiši članak
Pošalji članak na e-mail
Komentiraj članak 
Edinburgh - 2.dio
