KAKO SMO PREPLAVILI BUDIMPEŠTU (A I ONA NAS)
Budimpešta - 2.dio
17.01.2003. (Maja Stanić)
Mađari imaju jedan čudan običaj u dućanima, uglavnom prehrambenima. Naime, kada sa svojom košaricom dođete na blagajnu blagajnica vam svaku stvar kojoj očita cijenu uredno presloži u drugu košaricu koju je stavila pored vaše. Vi onda sa svojim stvarima, sada pretrpanima u drugu košaricu, fino odete do jednog pulta koji se nalazi iza blagajni u svim dućanima i stvari složite u svoju vrećicu ili torbu. Kod tog pulta stoji jedan zaposlenik čiji je jedini posao skupljati ispražnjene košarice. Vjerujem da je sve ovo smišljeno da bi se smanjile gužve na blagajnama, ali ista ta gužva stvori se onda na pultu, a i pretovarivati iste stvari tri puta pomalo je smiješno. Ali, običaji su običaji.
Postoji još jedan «običaj» s kojim su se susreli i naše kolege «rumunjski» ferijalci, a taj je da su se dućani uredno pozatvarali već oko podneva. Prijepodne sve radi - supermarketi, dućani, butici, robne kuće, suvenirnice, vinarije, sve puno ljudi, kad ono oko podne, jedan sat nastane zona sumraka - sve se pozatvaralo, pa čak ni na našem Moskva trgu (koji je ipak neko prometno središte Budima) nije bilo niti jednog otvorenog dućana. Mislim da i moj kvartovski dućan radi duže od toga na Staru godinu. No, srećom za sve one koji nisu stigli kupiti sve potrebno za dobru proslavu Nove (ili nisu stigli kupiti ni kruh sutra za doručak) kolege iz Rijeke pronašli su jedan market u relativnoj blizini koji je radio čak (da, čak) do 16 sati i, vjerujem, taj dan ostvario promet godine obzirom da se u njega uguralo pola Budimpešte + mi. Pouka za ostale dućane prehrambenom robom vidljiva je.
Iako sami baš i ne luduju za proslavu Nove, Mađari su se itekako potrudili da bi ljudi koji su došli slaviti u njihov grad imali sadržaja, a i ugođaj za ludi provod. Grad je organizirao proslave na čak tri budimpeštanska trga, dok su u svim većim okolnim ulicama radili kafići i restorani, spremni ugostiti veliku količinu ljudi koja je odlučila dočekati Novu na najbolji način: na peštanskim ulicama, među hrpom veselih i zabavnih ljudi.
Mi smo se, kao i većina naše grupe, provodili na, nama i Dunavu najbližem trgu, Vorosmarty teru i u glavnoj i najpoznatijoj budimpeštanskoj ulici, Vaci ut. Na pozornici na trgu okupljeno mnoštvo zabavljali su mađarski izvođači, no obzirom na mnoštvo turista koji su feštali, pjevale su se i strane pjesme. Na trgu i u ulicama oko njega radili su štandovi sa hranom, pivom, vinima, prodavali su se šampanjci, kuhano vino i rakija, te razni novogodišnji rekviziti (konfeti, šeširi, svjetlucave perike, razne trube...), tako da je sve to pripomoglo općem veselju i odličnoj zabavi.
Kad smo već kod rekvizita, moram spomenuti jedan mađarski novogodišnji običaj koji je sve oduševio, a uključuje onaj veliki kartonski tuljac zlatne boje koji možete vidjeti na fotkama (koje su vam na stranici s albumima). Naime. za samo nekih 6 kuna, postajete ponosni vlasnik velikog (neki su dugi čak oko metar i pol) tuljca od tvrdog kartona, zamotanog u šareni ili sjajni papir najrazličitijih boja, sa otvorom za puhanjem na jednom i veselim trakicama na drugom rubu koji ima dvojaku namjenu: prvo je odlična truba kojom možete sudjelovati u okolnoj buci, a kao drugo njime imate pravo tresnuti po glavi ama baš sve ljude, poznate i nepoznate, koji prođu pored vas. Naime, lagano (ili malo jače) lupanje po glavi tim tuljcima u Budimpešti je iskaz dobrih novogodišnjih želja, pa tako umjesto da uz pristojno rukovanje kažete «Sve najbolje za Novu 2003.» vi lijepo raspalite čovjeka po glavi s vašom puhalicom i to je kao da mu iduće godine poželite svu sreću!
I tako su svi (ne baš svi - jedan član naše ekipe dočekao je Novu na recepciji hostela jer se malo previše zanio u pripremnom slavlju za doček, koje se održavalo po hostelu sve negdje do 22 sata - početak fešte imate isto među fotkama - pa je odlazak cijelog hostela na feštu u Peštu jednostavno prespavao) fino feštali do zore, a čuli smo da se party nastavio i po povratku u hostel i završio tek negdje u jutarnjim satima. Mada smo mi pratitelji, koji smo se probudili i uputili na jutarnju novogodišnju šetnju po Budimpešti, dok je cijeli hostel zasluženo spavao, sreli i par ljudi iz ekipe kojima je očito bilo tako dobro da su se tek tad vraćali sa sinoćnjeg slavlja.
Budimpešta je jutro prvoga dana nove 2003., za razliku od jučerašnjeg cijelodnevnog pljuska, dočekala okupana sunčevim zrakama. Iako smo na našem Moskva trgu, otkuda smo minibusom krenuli prema Tvrđavnom brdu, jedni budni ljudi bili mi, neke bakice i vozači javnog prijevoza, ranojutarnje buđenje ipak se isplatilo. Na Tvrđavnom brdu dočekao nas je pogled koji zaista oduzima dah: pogled na panoramu Pešte kako blješti na suncu, mostovi preko Dunava u svem svom sjaju i Ribarska tvrđava koja je, obzirom da je građena od bijelog kamena, zaista blještala na suncu. Nakon što smo se nadivili spektakularnom pogledu (a i slikali par fotki da i vama koji niste bili pokušamo dočarati tu ljepotu), prošetali smo se Ribarskom tvrđavom i na putu prema Crkvi Sv. Matijaša prošli kroz prolaz sa dubokim reljefima šestorice mađarskih velikana. Taj prolaz poznat je po tome što parovi, koji uglavnom za prve sudare odabiru romantičnu šetnju po Tvrđavskom brdu, u njemu razmjenjuju prve poljupce. Obišli smo još i samu kraljevsku palaču, tj. dvorac po kojem je i cijelo to područje na brdu dobilo naziv Tvrđavsko brdo (Castle hill district) te se pomoću uspinjače, slične onoj u Zagrebu u Tomićevoj, spustili do Adam Clark trga.
Adam Clark trg se, osim što je nulta točka Budimpešte - kada se mjeri udaljenost Budimpešte od naprimjer nekog drugog grada mjeri se upravo od tog trga, nalazi na desnom kraju najstarijeg i najpoznatijeg Budimpeštanskog mosta, Lančanog mosta. Most je sagrađen po nacrtima Williama Clarka, a gradnjom je upravljao Adam Clark, kojem je grad zahvalio nazvavši po njemu spomenuti trg. Uz taj most vezane su dvije legende. Ona poznatija je o samome Adamu Clarku i njegovoj unuci: Adam Clark se na otvorenju mosta, koji inače ima na svakom kraju po dva velika kamena lava, hvalio da je napravio most bez ijedne mane, te ako bilo tko pronađe makar i sitnu grešku da će se baciti sa svog mosta, a kada ga je njegova mala unuka priupitala «Djede, a zašto tvoji lavovi nemaju jezik?» nije mu preostalo ništa drugo nego prokleti i lavove i njihove jezike te ispuniti svoje obećanje. A lavovi ni do danas nisu dobili jezike. Druga legenda kaže da će već spomenuti lavovi, kada preko mosta prijeđe Mađarica koja je vjerna mužu, zatvoriti svoja kamena usta. Usta lavova su do dana današnjeg ostala širom otvorena. Napominjem da legenda o vjernosti ne vrijedi za turiste. :):)
I tako, nakon što smo obišli poznati budimpeštanski Parlament (koji je rađen po uzoru na isto tako poznatu zgradu engleskog Parlamenta) i trg Lajosa Kossutha ispred njega, vratili smo se do hostela metroom koji je brz, čist, siguran i odlično povezuje cijelu Budimpeštu. Ekipa po hostelu se do tada uglavnom razbudila i većinom se uputila u, sad već posljepodnevno, razgledavanje. Do navečer svi su bili u hostelu, a posljednji «tulum u predvorju, sobama, hodnicima i ostatku hostela» trajao je do duboko u noć.
Iduće jutro sunce koje nam je uljepšalo 01.01. nove godine zamijenila je kiša, i to ledena. Nakon pakiranja i obavljanja posljednjeg shopinga, uglavnom u dragom nam Mamut centru, krenuli smo prema Zagrebu. Oko 18 sati stigli smo u Zagreb, pomalo već umorni, a neki od nas i bez glasa :):) i uz pozdrave, oprostili se riječima: «Nadamo se da se vidimo opet». |
Ispiši članak
Pošalji članak na e-mail
Komentiraj članak 
Edinburgh - 2.dio
