Azurna obala djeluje kao najpoželjnije odredište na svijetu, mjesto apsolutnog uživanja i zabave, pa se stoga čini paradoksalnim da mnogi turistički vodiči preporučaju zaobilaženje upravo ove regije u širokom luku, barem u razdoblju od svibnja do kolovoza. Spominjući previsoke cijene i velike gužve, naročito obeshrabruju posjet Cannesu za trajanja festivala i apsolutno su u pravu, ali naš je cilj bio biti upravo na tom mjestu u to vrijeme.

Ili dva sata avionom ili 18 sati vlakom

Iz Hrvatske nije baš tako jednostavno doći do Cannesa. Na prvi pogled je to dvosatna vožnja avionom, ali direktnih letova nema. Pretražujući Internet pronašli smo da neke od low-budget kompanija nude letove do Nice s presjedanjem u Londonu, Parizu ili Bonnu, ali smo se na kraju ipak odlučili za vlak. Vožnja kroz Sloveniju, Italiju i Francusku je ugodna i pruža priliku promatrati kako se krajolik mijenja putem, no potrebna su tri presjedanja i put traje osamnaest sati! (Naravno ako ste velika zvijezda unajmit ćete avion koji će vas dovesti direktno na aerodrom u Cannesu koji se ionako koristi isključivo u te svrhe.)

Kažu da je za razvoj Cannesa, koji danas ima oko 75 tisuća stanovnika, najzaslužniji Lord Henry Brougham, ugledni engleski političar, koji ga je, na svom putu prema Italiji, "otkrio" 30-ih godina 19. stoljeća. Nakon što je kupio komad zemlje u podnožju starog grada, svojim je utjecajem radio na popularizaciji cijeloga grada. Sa vrha brežuljka Suquet, na kojem i danas stoji crkvica Notre-Dame d'Esperance iz 15. stoljeća u provansalsko gotičkom stilu, pruža se panoramski pogled na grad i zaljev, a moguće je naići i na malo zasluženog mira i hladovine izvan gradske vreve. Stari dio grada čini labirint krivudavih uskih uličica okupanih mediteranskim cvijećem jarkih boja, a iza svakog ugla kriju se nove poslastice za fotografe razglednica.
Starim gradom prolazi i Rue du Suquet, ulica načičkana doslovce samo s restoranima pa ponekad nije lako razlučiti gdje završava terasa jednog a počinje idući u nizu kojeg samo povremeno prekida pokoja šarena suvenirnica.

Najočitije je odredište za većinu ipak centar grada odnosno glavna šoping ulica Rue d'Antibes koja vrvi dućanima s dizajnerskom odjećom i turistima. Ovdje do izražaja dolazi puni sjaj Azurne obale i njezinog glamura, doslovno sve bliješti iz izloga punih satena, šljokica, perja i lakirane kože. Gužva je nevjerojatna, hoda se praktički u koloni, a sređeni su svi - treća životna dob nipošto ne znači sivilo i ostajanje kod kuće već, dapače, samo veću količinu zlatnog nakita i šljokica. Cannes živi u paralelnom svijetu u kojem ne vrijede uobičajena pravila a logika je odletjela kroz prozor - apsurd je lako vidljiv već samim time što do najbližeg dućana sa špecerajem treba hodati i petnaestak minuta, u drugi kvart, ali je zato pod nosom moguće naći specijalizirani dućan s grudnjacima koji se nose ispod haljina s dekolteom.

S jedne strane najluksuzniji hoteli, a s druge pješčana plaža

I konačno dolazimo do Boulevarda de la Croisette koji je svoje ime dobio po križu koji je nekad stajao na istočnoj strani zaljeva. S jedne njegove strane poredani su najveći i najluksuzniji hoteli kao što su Grand, Martinez i Carlton dok se s druge proteže prekrasna pješčana plaža na kojoj se oni dokoniji kupaju, sunčaju i igraju picigin, baš kao na Bačvicama. I nemojmo zaboraviti zaštitni znak šetališta, drvored palmi koji se pruža cijelom njegovom dužinom.

Na zapadnom kraju Croisette nalazi se Palais des Festivals et des Congrès - meka za sve posjetitelje festivala, glavnog razloga našeg boravka u Cannesu. Festivalu je ovo bio šezdeseti rođendan pa tako čak i oni koji su na njemu bili već nekoliko puta kažu da je ovo izdanje bilo raskošnije i ekstravagantnije nego prijašnjih godina. I organizatori i sudionici udružili su se u nastojanju da ova obljetnica bude nešto posebno i nastao je film Svakome njegovo kino (Chacun son cinéma). Premijerno prikazan nakon svečane ceremonije obljetnice, sastoji se od 35 kratkih filmova kojima redatelji, kao što su Wim Wenders, Theo Angelopoulos, Abbas Kiarostami i mnogi drugi, dočaravaju svoje viđenje kina.

30 000 ljudi, a ulaznica nema

Ako se pitate koliko košta ulaznica za jednu od premijera, odgovor je jednostavan - ulaznica nema! Na premijere obični smrtnici teško da mogu ući, potrebno je imati jednu od akreditacija ili pozivnica ali se zato filmovi iz glavnog programa repriziraju idući dan u jednoj od manjih dvorana.

Prava je poslastica Cinema de la plage - nakon zalaska sunca jedan se dio pješčane plaže pretvori u magično kino na otvorenom. Postavljeni su ligeštuli okrenuti prema moru tako da prvom redu valići dolaze skoro do nogu, dobije se i dekica, a platno je postavljeno na skeli koja stoji u samom plićaku. Idealan ugođaj za gledanje dobrog filma.

Oni koji pak žele vidjeti svoju omiljenu zvijezdu na crvenom tepihu moraju biti spremni na određene žrtve pa su tako uz glavni ulaz u Palais postavljene ograde, cijeli dan krcate ljudima koji po paklenoj vrućini strpljivo čekaju s fotoaparatima u ruci.

Cijeli grad vrije, 30 000 ljudi sa svih strana svijeta okupi se zbog istog i onog najočitijeg razloga - filma, no svatko od tih 30000 ljudi ima svoj mali plan ili neku (napola) skrivenu namjeru - bilo to potpisati višemilijunski ugovor s nekim od najvećih distributera, progovoriti svojim filmom za mir u svijetu ili zbariti kakvu starletu koja nije uspjela upasti na "najluđi" tulum te večeri. Svi uspostavljaju kontakte, promoviraju svoj novi projekt, tragaju za tim mitskim "najluđim" tulumom u gradu (birajte - u disko vili filmskog vijeća iz Abu Dhabija, na kakvoj privatnoj jahti usidrenoj u zaljevu i da, jedan bar na cjeniku navodi da dostavljaju šampanjac na mlazne avione!). Mislim da se čovjek ne navikne, i uzbuđenje nikad ne prestane, a kladim se da čak i Martin Scorsese ima leptiriće u trbuhu bez obzira što je jedan od veterana festivala, ako ništa onda bar zato što će vidjeti stare prijatelje.

Ako ipak zatrebate mali predah, brodom treba petnaestak minuta do grupe otočića Îles de Lêrins. Na najvećem od tri otoka, Sainte Marguerite nalazi se utvrda iz 17. stoljeća u kojoj je danas pomorski muzej dok je nekad davno to bio zatvor u kojem se nalazila osoba nepoznata identiteta, ali poznata kao 'čovjek sa željeznom maskom'.

I na kraju, usprkos svom tom glamuru, šljokicama i pretjeranom luksuzu Cannes čovjeku uđe pod kožu. I ako se uspijete sporazumjeti s Francuzima, koji stvarno ne znaju engleski, dovoljno da ne ostanete gladni, ako vas ne svlada dva tjedna neprospavanih noći i ne oslijepi dnevno sunce i sjaj velikih zvijezda, čestitajte sami sebi i krenite kući na opuštanje i oporavak jer, svakako ćete se poželjeti vratiti.