Goran Ivanišević - napoznatiji hrvatski tenisač

Sport za bogate i snobove, kažu. Oprema košta, učenje košta, teško rekreativno se baviti ako se dobro ne napuni kesa. Krivo, krivo, krivo već na početku... (usporedimo li cijene prosječne teniske opreme s npr. onom za snowboard ili biciklizam, tenis ispada prosječno skup sport. Zapravo, i u usporedbi s članstvom u bilo kojoj bezveznoj zagrebačkoj teretani u kojoj ćete se znojiti s još 20 ljudi i za to platiti (brrrr), tenis je sport za svakoga kome se sviđa i više je pitanje volje nego novaca). Ali nećemo o novcima, jer to kvari ljude i ne bi trebalo imati toliko veze sa sportom.

Ne može se sa sigurnošću utvrditi kad je bijeli sport točno nastao - pretpostavlja se da su ga započeli još stari Egipćani, Grci i Rimljani, ali osim nekoliko rezbarija u egipatskim hramovima (1500. godine prije Krista) nema puno tragova. Još su neki drevni narodi i kulture, kao što su Asteci i guatemalske Maye poznavale igru reketima i lopticama vrlo sličnu tenisu. Ti su je narodi smatrali sportom, ali istovremeno i svetom ceremonijom. Igračeva spretnost i umijeće u baratanju lopticom značila je da se radi o osobi koja je postigla ravnotežu u svom svakodnevnom životu, ali također i u svojim odnosima s planetarnim silama ili priorodnim božanstvima. Riječ tennis (engl.), pretpostavlja se, potječe od imena egipatskog grada Tinnisa, a za riječ racquet (reket) smatra se da je nastala od arapske riječi rahat - dlan.

I u Perziji su također postojale igre nazvane ciogan ili tchigan, koje su se igrale manjim reketom i konopcima. Najvjerojatnije se radilo o preteči francuske jeu de paume (igra dlanom i loptom), koja je daleki predak modernog tenisa. Većina povjesničara "izum" tenisa pripisuje francuskim redovnicima iz 11. i 12. stoljeća koji su otkrili zabavan način rekreacije - zabijajući dlanovima loptice u samostanski zid ili jedan drugome (la soule). Kasnije i preko užeta razvučenog sredinom dvorišta, a ime koje se dali toj igri je jeu de paume (igra rukom), a tenez ("eto ti" ili "igraj!"), riječ kojom su protivnici započinjali igru, još je jedna legenda prema kojoj je mogla nastati riječ tenis. Najstariji reketi (oko 1500. g.) bili su nezgrapni i nespretni, loptice su se najprije proizvodile od drveta, a zatim od dlake, vune, mekinja ili pluta povezanih konopcem i zamotanih u krpu ili kožu. Igra je postajala sve omiljenija i dvorišna su igrališta prerastala u prave velike terene - jedini problem je bio taj što se loptica još uvijek golom rukom zabijala u zid. Nepraktičnost takve tehnike je ubrzala smišljanje prikladnije opreme - prvo rukavice s mrežom između prstiju, zatim crijeva napetog preko drvenog okvira. Tenis nije dugo ostalo zabava za puk, i plemstvo je ubrzo otkrilo čari tog sporta pa je do kraja 13. stoljeća u Francuskoj postojalo oko čak 1 800 igrališta. Igra je postigla ogromnu popularnost (naročito po samostanima, a čak su ga papa i Luj IV. pokušali zabraniti - nasreću, bez uspjeha). Nedugo potom, zarazna se igra proširila i preko kanala - engleski plemenitaši brzo su prihvatili sport s lopticom (kraljevi Henrik VII. i Henrik VIII. su se oduševili igrom i inicirali izgradnju velikog broja terena).

Walter Clopton osmislio je pravila tenisa po kojima se igra i danas

Prvobitni tenis (royal tj. real) razlikovao se od današnjega (lawn). Igrao se u zatvorenim prostorima, velikim dvoranama - bodovi su se osvajali prema tome kako se loptica odbijala od zida, za razliku od lawn tennisa kakvog mi poznajemo, koji se igra na obilježenom pravokutnom terenu te po drugačijim pravilima. Izumom vulkanizirane gume tenisači otkrivaju gumene loptice, a osim trave, počelo se igrati i na glini i betonu. Tenis kakav znamo danas nastao je oko 1874. Engleski major Walter Clopton Wingfield je definirao pravila igre te ih i službeno registrirao u uredu za zaštitu patenata. Danas najprestižniji turnir, onaj wimbledonski, održan je 1877. godine (zahvaljujući odvjetniku C. G Heathcoteu , novinaru magazina «The Field» i uglednom liječniku Henryju Jonesu, igraču real tennisa i racketsa Julianu Marshallu) po prvi put i otada se taj sport službeno zove tenis.

Nakon nekoliko održanih turnira stvoreni su i prvi šampioni, među kojima je prvi bio Wiliam Renshaw. Osvojio je čak osam pobjedničkih naslova te jedno drugo mjesto zaredom (od 1881. do 1889.) i time postavio rekord koji nije srušen ni do današnjega dana, zatim Amerikanka May Sutton. Tridesetak godina kasnije (godine 1927.) prvi je put turnir prenošen na radiju, a 1930. godine tenis postaje trendy s velikim T. Prve velike zvijezde bili su Fred Perry, Don Budge (Britanci) i Henry Lacoste (Francuz). Nakon drugog svjetskog rata vraća se u punom sjaju kroz nove generacije i postaje sofisticirana zabava srednje klase. Šezdesete - godine australskih igrača Roda Lavera i Roya Emersona. Dolaskom TV-a u svačiji dom, tenis se širi globalno, postajući i unosan biznis. 70-e i 80-e godine - Bjørn Borg, Jimmy Connors i John McEnroe, igračice Chris Evert Lloyd , Sue Baker, Martina Navratilova. Godine 1986. u igru su po prvi put uvedene žute loptice ( radi bolje vidljivosti na ekranu), simbol tenisa. Stižu i novi teniski idoli Ivan Lendl, Boris Becker, Pete Sampras, Andre Aggassi, Goran Ivanišević, Steffi Graff, Monika Seles (premda okrutno zaustavljena u svom najjačem naletu čime je otvoren put S. Graff koja osim nje u to vrijeme nije imala dostojne konkurentice). Svaki profesionalni tenisač sanja o osvajanju jednog (ili svih) od 4 najjača Grand Slam turnira - Wimbledon, Roland Garros, US open i Australian open. Samo najveći, njih 12, uspjeli su nanizati sva četiri pehara u ormaru, a jedino S. Graff, Donald Budge, Maureen Connolly, Rod Laver i Margareth Smirh Court sva četiri u istoj kalendarskoj godini. I Hrvati su na dugo prisutni među najvećima, Franjo Punčec (polufinalist i Roland Garrosa i Wimbledona 1938. godine), Josip Palada (polufinalist Roland Garrosa, također 1938.), Nikola Pilić (polufinalist Wimbledona 1957. i finale Roland Garrosa 1963.), Željko Franulović (polufinalist i finalist Roland Garrosa) i naravno - Goran Ivanišević; najveći. Iva Majoli jedina je Hrvatica koja je osvojila R. Garros (pobijedila Martinu Hingis i to na 100. rođendan ženskog dijela tog turnira).

William Renshaw (desno) rekorder je i danas

Devedesete uvode sport u novu fazu, estradizacije i šoubiznisa, s velikim turnirima i jakim sponzorima, velikim i bogatim starovima - neki su se u pohodima na terene i sponzorske ugovore zadržali jako dugo (Agassi, Sampras), a žene ih prete u stopu; nove ženske snage su fascinantne (sestre Williams zauzimaju posebno mjesto). Trend velikih i prebogatih sportskih zvijezda trend je koji nije zaobišao ni tenis jer je sport koji ima sve elemente za vrhunski show - snagu, izdržljivost, nadmudrivanje protivnika, kreativnost, eleganciju, adrenalin. Vrti se toliki novac da se za neke igrače priča da su odbijali pozive na turnire vrijedne milijun dolara jer su bili zauzeti. Koliko je to dobro za sam sport i ono što predstavlja u svojoj biti pitanje je za dublju sociološku analizu...